Muzej soli u Ninu

Prije nekih 3 godine dečko i ja posjetili smo muzej soli u Ninu. Tek otvoreni centar za turiste (barem se meni tako činio) nije ugošćavao puno turista, a ni sama ne znam kako je moj dečko saznao za njih. Uglavnom kada smo došli u centru su radili dvoje mladih koji su vidno iznenađeni našim dolaskom počeli pričati o Ninskoj solani. Za 10 kn po osobi dobili smo svog osobnog vodiča koji nas je proveo kroz bazene solane objašnjavajući povijest Nina, Ninske solane te gospodarsku situaciju zbog koje su izgubili udio na tržištu i zbog koje su smanjili kapacitete iako Hrvatska kao zemlja s morem uvozi sol za npr. posipavanje cesta.

Bilo je tu i priča o slanuši, biljci koja raste uz bazene sa soli i koja kada ju se ubere i kuša slana... Japanci koji su posjetili solanu bili su tako oduševljeni solikom da su počeli pričati kako će nakon povratka u svoju domovinu prionuti njenom uzgoju u nekakvom umjetnom staništu. Meni osobno ta biljka iz roda slanuša  ima super okus...preporučujem da ako je nađete blizu mora, uberete operete i stavite u salatu od rajčice.

I naravno najinteresantnija priča za koju moje tada neuko nepce nije nikada čulo bila je priča o cvjetnoj soli.
Naime proces izrade soli sastoji se najjednostavnije rečeno, iako ću sada možda napisati glupost, od "sipanja" mora u plitke bazene. Sunce isušuje vodu u bazenima te tako na dnu ostaje sol, ali ona najfinija odlazi na površinu vode te izgleda kao tanki sloj leda. Taj tanki sloj se zove  cvijet soli, a kao takva puno je kvalitetnija od obične soli, a pri kuhanju je treba puno manje staviti.

Kako kaže letak koji sam ubrala u muzeju:

Cvijet soli je uistinu najbolja morska sol. Dobiva se isključivo u idealnim vremenskim uvjetima, a skuplja se u ranim jutarnjim satima i kasno navečer kad nema vjetra. Pojavljuje se na površini mora kao tanki sloj listića soli, poput latica cvijeća (moram uskočiti, meni stvarno izgleda kao led), koji se ubire ručno, mikronskim sitima (zvuči vrlo stručno:))

Riječ je o najkvalitetnijoj i najzdravijoj vrsti soli koja je uz povećanu koncentraciju prirodnog  joda, bogata kalcijem, magnezijem, kalijem te ostalim mineralima.


Oduševljena prolaskom kroz bazene, pričama o soliki, soli i radnicima koji prije zbog neimaštine čak nisu niti nosili gumene buce i kojima bi nerijetko sol izgrizala noge ušla sam u ogromni hrđavi hangar u kojem su bile piramide soli . To je bio kraj naše rute i vrijeme da se krene opet u centar za turiste gdje se mogla kupiti ta super sol:) i naravno kupili smo soli i to cvjetne. Slike s ovog putovanja nemam, jer mi je naravno fotić ostao bez baterije.

Četiri godine kasnije moj dečko i ja u šetnji smo Ninom opazili malu prodavaonicu  ispred koje stoje drvene tačke napunjene soli i lecima Ninskog muzeja soli.Kako ja uvijek tražim neke suvenire, a nikad ne kupim niti jedan htjela sam ući unutra i vidjeti da li se cvijet soli još prodaje. Pogledavši unutra i prešavši prekopavati po soli prodavačica nam je rekla da je muzej blizu, ali da odemo u punu uru jer onda počinju ture po solani.
Vau kad smo mi dolazili bili smo jedini.... kako super. Otišli smo do muzeja i sve je bilo drugačije.... turistički centar je potpuno obnovljen i imala sam osjećaj da se ne nalazim u Hrvatskoj osim kada sam vidjela malo dosadniju ponudu suvenira koju su sačinjavale dosadnije soljenke, keramičke žlice za kuhače i naravno sol i čokolada sa soli. Uglavnom meni bi trebalo malo više gadgeta za sol barem neka super soljenka na kojoj ne piše Nin:) No sve u svemu bilo mi je drago da je ovaj muzej uspio i da je toliko ljudi vrvilo oko mene, kušalo sol, kupovalo mirisne soli za kupku... Ovoga puta sam kupila 500 g obične Ninske soli, tek toliko i nismo htjeli ići na rutu. Drago mi je da smo među prvima otkrili to super mjesto i da smo imali svog privatnog vodiča...i nadam se da će nabaviti još vrsta soljenki među svojim suvenirima.